2020-05-01 08:42:41

ČITANJE S RAZUMIJEVANJEM

Hrvatski zavod za javno zdravstvo napravilo je svoje Upute, Ministarstvo je odradilo svoj dio u obliku Preporuka, Osnivač je odaslao prema školama prve upute u svrhu ispunjavanja postavljenih uvjeta, škole će prema njima odraditi onaj dio koji bude moguć. A roditelji? Roditelji bi trebali poslati djecu u školu. Čini se da je sve u redu i da je svaka strana napravila sve što je mogla u najboljem interesu djece.

Nešto ipak nedostaje, nešto što je upravo u ovim uvjetima komunikacije na daljinu izostalo, a upitno je kakve je kvalitete i učestalosti bilo i prije. Nedostaje prava i višesemjerna komunikacija upravo svih navedenih, i upravo zbog njezina izostanka događaju se potresi i previranja u sustavu koji bi trebao biti uzoran, upravo po komunikaciji, i to upravo u svrhu ostvarivanja sigurnog, stabilnog i jasnog odgojno-obrazovnog okvira. Nedostatak vremena da se stvari do kraja iskomuniciraju sa svima zainteresiranima u sustavu odgoja i obrazovanja nije dovoljno dobar argument da se to zaista i ne napravi.

Škola će osigurati ono što može osigurati: bit će dovoljno svih mogućih dezinficijensa, sredstava za osobnu higijenu i higijenu prostora, bit će dovoljno volje i motiva među svim zaposlenicima da se ponašaju u skladu s Uputama i Preporukama, no ono što neće moći osigurati je potreban broj djece s obzirom na Upute i s obzirom na prostorne mogućnosti škole. To se odnosi na maksimalan broj djece u grupi, odnosno na broj grupa s obzirom na prostorne mogućnosti škole. Tko će biti taj koji će reći djetetu i roditelju: Žao mi je, vaše je dijete deseto u grupi. ili Žao mi je, ali zbog prevelikog broja djece nismo u mogućnosti ispuniti Upute HZJZ-a.

Provođenje mjera i ispunjavanje uvjeta uvelike ovisi o broju djece koja će doći u školu. Imamo li pravo očekivati određeni broj djece ili točno onaj broj za koji ćemo moći ispuniti uvjete iz Uputa i Preporuka?  Ne, nemamo pravo računati ni na bilo koji broj osim na jedan – računamo na sve naše učenike u bilo kojoj situaciji, sve drugo bi bilo odustajanje od odgovornosti i stručnosti.

Što zaista napraviti u ovim uvjetima i u ovom trenutku u kojemu se sada nalazimo, a biti i dalje odgovoran i stručan - učitelj, roditelj i ravnatelj. Često nas se postavlja u situaciju da jedno od toga moramo na neki način zanemariti ili staviti na čekanje. U tu su situaciju postavljeni učitelji i stručni suradnici koji bi roditeljima trebali uputiti pitanje o djetetovu dolasku ili nedolasku u školu, u tu su situaciju postavljeni roditelji kad to moraju potvrditi pisanom izjavom. To su situacije u kojima osjećamo da se često spominjano dostojanstvo narušava i poništava, no to zaista nije pitanje taštine i posebnoga položaja, to je pitanje običnog ljudskog uvažavanja i samopoštovanja.

Nastava na daljinu nije idealno rješenje, no u ovoj je situaciji ipak najmanje loše. Osim toga, djelomičan povratak u školu ne bi doprinio kvalitetnijoj nastavi nego upravo suprotno – u tzv. modelu mješovite nastave izgubila bi se i određena razina kvalitete nastave na daljinu koja je u međuvremenu ipak dobila određenu formu. Djelomično pokretanje sustava s ispunjavanjem zahtjeva iz Uputa i Preporuka možda bi ipak proizvelo veće potrese od toga da se barem jednom roditelju u periodu do kraja nastavne godine omogući rad od kuće ili ostanak kući.


Osnovna škola Ivana Gundulića Zagreb