Poštovani roditelji, dragi učenici, cijenjeni kolege!

Ulazimo u novu fazu organizacije i planiranja nastave. Pojavljuju se novi problemi i pokušaji njihova rješavanja. Svatko je od nas pozvan da o njima promišlja i u skladu s najboljim interesima djece, roditelja i djelatnika škole iznalazi moguća rješenja. Dvije se teme nameću kao jako važne i u mnogome mogu utjecati na bližu, odnosno nešto dalju budućnost. Ono što treba prevladavati u promišljanju o tim temama u prvom su redu zdravlje i sigurnost – ono što je u ovim vremenima najviše ugroženo. Prva se tema odnosi na mogućnost povratka u škole, a druga na organizaciju nastave u idućoj školskoj godini. U svom promišljanju polazim od okolnosti koje vrijede za grad Zagreb, odnosno za područje Donjega grada kojemu pripada Osnovna škola Ivana Gundulića jer osim koronavirusa Zagreb je, a posebno područje Donjega i Gornjega grada, pogođen i potresima koji se još uvijek događaju.

Namjera normalizacije života u svim segmentima života razumljiva je i očekivana. Život mora ići dalje, no postavlja se pitanje kakve svrhe ima povratak u vrtiće i škole najmlađe populacije u zajednici. Jedino moguće opravdanje može se pronaći u činjenici da roditelji vrtićke djece i učenika razredne nastave moraju obavljati svoje poslove i nisu u mogućnosti nikako organizirati njihovo čuvanje. Taj je postotak puno manji u odnosu na ostale roditelje, no kako nam je svako dijete podjednako važno, smatram da je potrebno riješiti svaki pojedinačni slučaj u cilju poboljšanja zdravlja i sigurnosti zajednice u cjelini. Jedno od mogućih rješenja je da se za sve učenike osnovnih škola do kraja nastavne godine provodi nastava na daljinu, a da se za roditelje vrtićke djece kao i učenika razredne nastave koji nikako nisu u mogućnosti organizirati čuvanje svoje djece osigura poseban status. U toj bi se situaciji na miru pristupilo planiranju nastave za iduću školsku godinu, obavili bi se u posebnom režimu upisi u prvi razred, a većina oštećenih škola dovela bi se u uporabno stanje. Smatram da su dobrobiti puno veće, a ukupni troškovi provođenja takvog modela manji od započnjanja s nastavom za najmlađu populaciju u uvjetima upitnima za zdravlje i za sigurnost. Provođenjem nastave na daljinu u svim razredima do kraja nastavne godine koja se u prethodnom periodu koliko-toliko ipak uhodala, štitimo sve naše učenike i njihove ukućane kao i učitelje i njihove najbliže od kojih neki pripadaju rizičnim skupinama.

S obzirom da je naša škola u nedavnim potresima prošla relativno dobro u odnosu na jedan broj osnovnih škola s područja Donjega i Gornjega grada, pretpostavka je da će naša škola primiti jedan broj učenika iz tih škola u kojima neko vrijeme neće biti moguće održavati nastavu. Takva se pretpostavka odnosi na početak iduće nastavne godine i od te mogućnosti nitko ne bježi niti ima pravo na to. Naša je ljudska obaveza i čast pomoći i primiti potrebite i nastradale i dijeliti s njima svoju sudbinu. U svemu tome moramo jasno reći koje su naše mogućnosti i granice da ne bismo u želji da pomognemo, odmogli i sebi i onima kojima je pomoć potrebna. Založit ću se da naša razredna nastava ostane u istom obliku, što znači u istom broju razreda i načinu organizacije u kojem je bila i do sada – jutarnja nastava s dežurstvom i program produženoga boravka – od 7.00 do 17.00 sati. Broj razrednih odjela razredne nastave u našoj je školi s obzirom na prostorne kapacitete dostigao optimalan broj, i s obzirom na program produženoga boravka od 1. do 3. razreda naša škola nema mogućnosti primiti niti jedan dodatni razred razredne nastave. Prostor za udomljavanje nalazi se u predmetnoj nastavi. U našu školu možemo primiti oko 100 do 150 učenika predmetne nastave što bi značilo da bi učenici od 5. do 8. razreda pohađali nastavu u dvije smjene. Sve je to još uvijek na razini predviđanja, no smatram da već sada moramo jasno reći koje su naše mogućnosti, a da odvijanje nastave u našoj školi bude na dobrobit i naših učenika kao i onih koje ćemo moguće primiti, naravno, pod uvjetom da epidemiološka slika bude povoljna i da će mjere socijalne distance biti ukinute. U suprotnome naša škola neće biti dovoljna niti za sve naše učenike.

Možemo li, u slučaju skorog povratka u škole, jamčiti sigurnost u smislu socijalne distance, a da ne govorimo o sigurnosti kad je riječ o aktualnim potresnim aktivnostima? Tko će preuzeti odgovornost u slučaju pojave zaraze u školi? Tko je spreman preuzeti odgovornost za moguće ozljede prilikom dolaska u školu ulicama koje još uvijek nisu sigurne za pješake ili za posljedice potencijalnog potresa koji se može dogoditi dok učenici borave u školi? U koje će škole ići djeca čije matične škole nisu za upotrebu? Pitanja su to na koja je potrebno odgovoriti bilo da se pronalaze kratkoročna ili dugoročna rješenja.

Nadam se da će nadležne institucije i tijela uvažiti razmišljanja naših učitelja i roditelja pri donošenju odluka koje uvelike mogu utjecati na zdravlje i sigurnost cijele zajednice.