PISMA   GRADONAČELNIKU

 Poštovani gospodine!

Ovo pismo pišem zbog odluke da zatvore našu školu Ivana Gundulića.

Ja sam vrlo, vrlo tužna jer se zatvara naša škola. U njoj sam već tri godine , zašto ju onda ne bih tu i završila? Ti nisi ništa pitao nas djecu ove škole , a oni su također sudionici toga. Ako si tako hrabar dođi u našu školu i reci nam to u oči! Prisjeti se kada si ti bio dijete, što bi ti napravio da ti se dogodi ista ova situacija. Kako bi se ti osjećao? Razmisli malo, vrati se u djetinjstvo ! Molim te odustani!!!

                                                           Učenica 3.razreda

 Poštovani gradonačelniče!

 Oprosti što te smetam, imam jedan problem.

Naša škola Ivana Gundulića se zatvara. Imam samo jedan problem. Ne bih htio da se to dogodi jer ja nisam iz Hrvatske. Ja sam Norvežanin i tamo nisam imao prijatelje. Nisam u početku volio ići ni u ovu školu ali su me svi moji prijatelji zadržali.Tu sam se zaljubio u curu koju volim a ona ide u ovu školu. Zatvorit ćete moju školu, prijateljstvo i ljubav?

PS. Molim Vas ne rušite moju školu!

                                                                       Učenik 4.razreda

NE DAMO ŠKOLU!

Srijeda, 31.3.2010., šok i nevjerica. Škola je primila dopis u kojemu se kratko i jasno svima nama donosi strašna presuda, bez mogućnosti žalbe. Škola se zatvara. Suze su nam svima navrle na oči, kao kada izgubite najdražeg člana obitelji. Nažalost, neki su tek sada shvatili, da nam je to doista bio drugi dom, a učitelji i profesori, drugi roditelji. Istina, ni s roditeljima se ponekad ne slažemo, ali ni njih ni dom ne bi mijenjali za ništa na svijetu. Svi smo se digli na noge. Roditelji su u vrlo kratkom roku uspjeli organizirati roditeljski prosvjed i potpisivanje peticije za opstanak škole. Sastanak su otvorili: gđa. ravnateljica Višnja Reljić i predstavnik roditelja gospodin Horvat. Usljedile su riječi potpore, vidno uznemirenih roditelja, što smo svi podržali gromoglasnim pljeskom. Podršku školi dali su i gđa. Paliković iz Skupštine Grada, gđa. Dunjko kao predstavnica stanara Donjega Grada, predstavnica roditelja OŠ Josipa Jurja Strossmayera, i brojni drugi.

Svi prisutni složili smo se u jednome, da svoju školu, školu svoje braće i sestara, a i svoje buduće djece, ne damo!!! Borit ćemo se, svim raspoloživim sredstvima. Mi djeca ne razumijemo ni političke igre ni recesijske probleme. Nama je naša škola, školsko igralište i park, centar svijeta. Tu se sastajemo i družimo i kada nema nastave. Jednostavno ne mogu zamisliti, da nam netko i to malo lijepih i sretnih trenutaka u ova krizna vremena može oduzeti. Znam da danas nikome nije lako, ali prelamati stvari preko dječijih leđa, mislim da doista nije pravedno. U našem društvu su na žalost nekima bitniji stadioni od vrtića i škola, ali nemojte smetnuti s uma, ako ne bude vrtića i škola stadioni će uskoro ostati prazni. Draga školo nedaj se, tvoja Šušak Dorotea.

Dorotea Šušak, 7.a

TKO TO ZATVARA MOJU ŠKOLU?

 Učiteljica nas je na jednom satu obavjestila da nam roditelji trebaju hitno doći na roditeljski sastanak. Svi smo se pitali što se dogodilo i zamolili smo je da nam kaže. Učiteljica nam je rekla da se zatvara škola. Moje mišljenje o tome je da se ovdje ne poštuju prava djece, da će puno učitelja, učiteljica, profesora i profesorica ostati bez posla, i da mi imamo pravo na svoje mišljenje. Mi u školi učimo da se problemi rješavaju, oni se ne prešućuju, po strani se ne ostavljaju i s toga neka nam Gradski ured kaže zašto se zatvara moja škola?

                                                                                    Martin Starčić, 4. mađ. rzred