Prije davne školske godine 1961./1962. naša je škola djelovala u Varšavskoj ulici pod imenom ''I. narodna škola Ante Kovačić'', u zgradi gdje je djelovala u drugoj smjeni današnja OŠ Josipa Jurja Strossmayera. Preseljenjem u novu, današnju, zgradu promijenjeno je ime škole po želji tadašnjeg učiteljskog zbora. Nova škola dobila je ime po književniku Ivanu Gunduliću, jer se nalazi u neposrednoj blizini istoimene ulice. Ivan Gundulić nije bio samo znameniti hrvatski književnik već i svojevrsni simbol Hrvatskog (Ilirskog) narodnog preporoda u XIX. stoljeću, što među inim potvrđuje i poznata slika Vlahe Bukovca ''Hrvatski narodni preporod''. Kopija druge znamenite slike Vlahe Bukovca ''Gundulićev san'' krasi predvorje ulaza u našu školu kao i brončana poprsja Ivana Gundulića u školi i ispred nje, rad kipara Vanje Radauša.

Ivan Gundulić hrvatski barokni pjesnik, epik, lirik i dramatik rođen je 8. siječnja 1589. u Dubrovniku gdje je i umro 8. prosinca 1638. godine. Pravo krsno ime mu je Gjivo (Đivo) što je dubrovačka inačica imena Ivan koje se za njega u hrvatskoj literaturi koristi od XIX. stoljeća. Nadimak mu je bio Mačica. Spomenimo usput uvriježeno mišljenje kako je taj nadimak vezan za njegovu visinu, što nije točno. Pojam ''mići'' ili ''maći'' u dalmatinskim dijalektima označava osobe niska rasta, Nadimak mačica dobio je zbog jedne druge svoje karakteristike. Naime, živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica).

Rođen je kao najstariji sin carskog generala Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u XIII. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici, pa je tako među inim Ivan bio dva puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove te bio senator i član Maloga vijeća. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike. Naime, knez nije smio biti mlađi od 50 godina.

Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Šira izgubljene. Za Dijanu (obrađuje mit o božici Dijani zaljubljenoj u lijepoga mladića Endimiona) i Armidu (tematizira epizodu o Armidi i Rinaldu iz dvadesetoga pjevanja Oslobođenoga Jeruzalema Torquata Tassa) vjerovalo se, zbog kratkoće (svaka ima tek oko 90 stihova), da su samo odlomci, dok književni povjesničar Milan Rešetar nije dokazao kako je riječ o cjelovitim tekstovima – dramskim prizorima. Te su Gundulićeve drame većinom bili prijevodi s talijanskoga ili scenske adaptacije pripovjednih djela, obrađivale su poznate mitološke i književne teme, a uključivale su glazbu, balet i bogatu scenografiju. Na njima se temelji tradicija dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane talijanske opere. U Gundulićevu sačuvanom dramskom opusu odražava se promjena tematike talijanskoga libreta – pastoralne teme zamjenjuju junačko-epski motivi.

Pjesni pokorne kralja Davida djelo je kojim se Gundulić okreće drugačijem shvaćanju književnosti te se afirmira kao kršćanski autor. Ta zbirka sadrži slobodne prepjeve sedam pokornih psalama i teološko-meditativnu pjesmu Godine 1622. u Veneciji izlazi prvo izdanje religiozne poeme/baroknog plača Suze sina razmetnoga, koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti i uzor mlađim pjesnicima. Djelo se sastoji od tri „plača“ (pjevanja): Sagrešenje, Spoznanje i Skrušenje. Suze sina razmetnoga djelo je u kojemu se mogu prepoznati barokne karakteristike, ali i opća polazišta duhovnoga života: ispraznost i prolaznost ovozemaljskih uživanja, potreba iskupljenja grijeha te prihvaćanje načela kršćanske vjere.

Dramom u stihu metaforički nazvanom Dubravka (prvi put izvedena 1628.) Gundulić se vraća kazalištu. U starijoj književnopovijesnoj literaturi to se djelo, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, označavalo kao pastorala, ali noviji su proučavatelji otkrili da Dubravku s baroknom dramom povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta, a upravo je prozirna politička alegorija pridonijela njezinoj iznimnoj popularnosti. Dubravka je prvi put tiskana tek 1837. godine, a od 1888. često se izvodila u hrvatskim kazalištima. Uglazbili su je Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac i Ivo Malec, a njezini stihovi o slobodi služili su kao geslo hrvatskih nacionalnih ideologija (O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, / uzroče istini od naše sve slave, / uresu jedini od ove Dubrave, / sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi / ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti.) (poznata i kao Himna slobodi).

U posljednjem desetljeću života Ivan Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. Gundulić je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida), ali povijesne su mu prilike nametnule novu građu. Iako se na mnogim razinama prepoznaju sličnosti Gundulićeva Osmana i Tassova djela, Gundulić ne slijedi u potpunosti Tassova normativno-poetička načela. U Osmanu su, uz određene odstupanja, opjevani tada suvremeni politički događaji (vezani uz život i vladavinu turskog sultana Osmana II.). Mišljenja povjesničara književnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od XX. stoljeća prevladava pretpostavka kako je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovala neredovitost pjesnikova rada, zbog niza drugih obaveza, i(li) nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda. Dodajmo podatak kako je djelo Osman dopunilo nekoliko hrvatskih, najčešće dubrovačkih, književnika, a najpoznatije i najznačajnije su one Ivana Mažuranića.

Opsegom i raznolikošću svojega ukupnog opusa, privlačnošću svojih scenskih i epskih prizora, svojom baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Ivan Gundulić nadvisuje većinu pisaca svojega vremena, pa je već odavno stekao status klasika. Nemjerljiv je njegov utjecaj na formiranje hrvatskoga jezika te mu je hrvatski narodni preporod pridao status kultnoga »ilirskoga« autora. Ivan Gundulić stekao je književnu slavu još za života, a u preporodno je doba dobio i do danas sačuvao status jednog od najznačajnijih pisaca starije hrvatske književnosti.

Pavao Jerolimov